Želim utegnuto tijelo

Želim utegnuto tijelo. Zategnuto tijelo. Kako se utegnuti? Kako biti vitka, vretenastih mišića, ništa ne visi, ni cicke ni guzice ni trbuh ni podočnjaci?

Kako to sve?

Prije dosta godina, kada sam radila kao trenerica u klasičnoj teretani, klijentice bi pri upisu i dogovoru oko treninga ispunjavale kratki upitnik sa svojim ciljevima, što žele od treninga i na čemu žele poraditi.

Nisam zbrajala, ali nisu mi ni trebale teške statistike da shvatim da je velika većina ciljeva – utegnuti se. Za zvjezdicom! *ne želim se nabildati, ne želim izgledati kao muško

Moja tadašnja šefica bi praktički dobila napadaj kada bi vidjela što piše. I sada, i sve te godine između, iste ciljeve gledam zapisane na upitnicima. Utegnuti se.

Ali ja ga čitam drugačije. Utegnuti se = izgraditi mišiće. Ne znam zašto je to tako teško reći nama ženama. Pa umjesto jednostavnog – izgraditi mišiće, imamo svakakve druge nazive za isto. Podići guzu, utegnuti noge, izravnati trbuh, poboljšati tonus ramena, riješiti se onih zastavica.

Nije to ništa drugo nego izgraditi mišiće. Što će ispuniti onu opuštenu kožu na rukama? Mišić! Što će podići guzu? Mišić.

Svaki mišić u našem tijelu ima funkciju. Ne samo estetsku. To svi znamo, samo nisam sigurna da li baš razumijemo i živimo. Znači da će ti jaki, izgrađeni mišići olakšati život. Doslovce. Jer će biti tu da odrade ono za što su zamišljeni.

Moramo li zato sve biti utegnute, vretenaste, vitke, mršavice? Naravno da ne.

Ako polazim od sebe, definitivno nisam mršavica, a još manje sam “prirodno” mršava, vitka i vretenasta. Ako se pod prirodno misli genetski da kao u nekoj fantaziji mogu jesti napolitanke cijeli dan i da se ništa neće primiti.

A čak i ako bi to bilo tako, definitivno nije razlog za zlostavljanje vlastitog tijela ne-hranom.

Ako se i ne vidi na šlaufiću, ne znači da prehrana korektna.

Na pola međimurka, na pola samoborka odrasla u familijama gdje se za doručkom razmišljalo o ručku, a za ručkom o večeri, pa još onako usput između nešto, a apetit do neba. 

Pa kile gore pa kile dolje, i nikako na zelenu granu. I tako godinama.

No zelena grana je ipak tu, u vidu neke forme s kojom sam zadovoljna, osjećam se jakom, sretna sam. Tijelo mi dobro funkcionira i reagira kad sam tu gdje jesam. 

Estetski? Jesam li utegnuta i popeglana do zadnjeg milimetra? Nisam. Za to bi morala tjerati tijelo tamo gdje se ni ono ni ja ne osjećamo dobro i zdravo. Želim li to? Samo iz estetskih razloga? Pa i ne. Neće me učiniti ni sretnijom ni boljom instruktoricom. 

Vjerujem da svaka od nas ima neku svoju formu u kojoj se osjeća snažno, ugodno, dobro. Bez obzira na genetiku, tijelo se kroz godine mijenja. Neke stvari kao što su borice i opuštenija koža ćemo možda morati barem djelomično prihvatiti, no neke stvari ne moramo i ne bi smjele. 

Sposobne smo za puno više nego što mislimo.

Dužne smo sebi pronaći onu idealnu formu našeg tijela. Gdje smo snažne, gdje se osjećamo dobro, ugodno u svom tijelu. To ne znači da idemo PROTIV sebe, to znači da radimo za sebe sve što možemo kako bi bile sposobne, snažne i zdrave što duže.

Pusa :*

Maja