Zaljubljeni u hranu

Jesmo li zaljubljeni u hranu ? A ako nismo, što smo onda točno? Imamo li kakvu emotivnu poveznicu s našim jelovnikom ili hranu smatramo samo gorivom?

Evo testa…

Ako ti se ikad dogodilo da poželiš baš određenu hranu, bam, to nije bio želudac. To je bila tvoja glava…ili srce ako želiš.

Naš trbuh, ako smo gladni, otvoren je za opcije. On bi se najeo, ali ne mora to nužno biti nešto hrskavo i masno, nešto čokoladno, možda zdjelu neke tjestenine s umakom, pa čak i veliki komad mesa.

Kao osoba koja poželi baš određenu specifičnu hranu (uglavnom napolitanke) barem 10 puta dnevno, definitivno ne mogu reći da je moja povezanost s hranom čisto fizička. Istina je da tijelo traži brzu energiju kad smo gladni pa će se češće dogoditi da poželimo nešto kruhasto ili slatko, ipak se iza svega toga krije nešto više.

U nacijama gdje najveći broj stanovništva ima nezdravi odnos hranom i gdje se to najviše vidi na zdravlju tog istog stanovništva unazad koju godinu postoje pokreti i raznorazna udruženja kao što su “fat acceptance” i “health at every size”. Zapravo velik broj ljudi koji smatraju da možemo održati fizičko i mentalno (ali i emocionalno) zdravlje bez obzira na izgled našeg tijela.

I apsolutno! Odraz u ogledalu je samo odraz u ogledalu. No, možemo li biti zdravi s prosječnom visinom i težinom od 35 kg, 65 kg i 265 kilograma? I koga se zapravo tiče naša težina?

Obitelji, partnera, kolega, doktora? Poznati američki plus-size model sa naslovnice Cosmopolitana poručuje da se njeno zdravlje tiče samo nje i da nema ni najmanju namjeru izgubiti i jedan kilogram.

Nažalost, to možeš reći u svoja četiri zida, ali kad si u badiću na naslovnici Cosma onda se to tiče svih, jednako kao što je možda prije koji mjesec ili godinu brujalo sve oko lošeg utjecaja premršavih manekenka sa modnih pista na mlade curke koje žele biti kao one. Iz toga svega je nekoliko zemalja EU (uključujući Italiju, Francusku i Španjolsku) donjelo pravila o angažiranju manekenki i velike kazne za njihovo kršenje. Traži se minimalni BMI od 18,5, liječnički pregledi i potvrde. Njihova težina se ne tiče samo njih. Tiče se doktora, poslodavca i o tome im ovisi karijera.

I to su ekstremi, pomisliš, i ne odnose se na nas u Hrvatskoj, nekog prosječnog, tko živi prosječnim životom, želi uživati u hrani, ali zadržati ok liniju, malo vježbati, malo uživati odmarajući, ne zarađuje od svojih kilograma niti od nedostatka istih.

Ono sve što je između tih ekstrema, to smo mi prosječni. Nije loše biti prosječan. Naše fizičko i mentalno stanje teži nekom prosjeku. Ili ravnoteži… ljepše zvuči.

Težimo balansu. Balansiramo…prehranu, posao, ljubav, zdravlje, odmor, aktivnosti. Sve nekako žongliramo i gdje nešto potegnemo jače, odma nešto drugo pati.

Evo recimo, da uvijek ne vežem posao i prehranu primjerom, kad mi se dogodi udarni tjedan (ili dva, tri) kad radim po cijele dane, biljke po stanu mi sirote usahnu, zaboravim zalijati, micka ostane bez zaliha pijeska za wc jer ne stignem ni u dućan, voće u zdjeli lovi peti sloj plemenite pljesni i tako to. Uglavnom, kužite. Društveni život ionako nemam, sreća moja da radim s divnim ženama pa mi je to 2u1.

Dakle, balans… težimo tome, samo je teško. I tad dolazi ona divna kompenzacija. Ili si kupiš nešto što baš i ne trebaš, ili/i se okreneš hrani. Ali ne mora to biti tako ekstremno i očito. Ne radi se niti o 35 kilograma niti o 265 kilograma.

Možda čak ni o 5 kilograma viška (ili manjka). Radi se o tome što tako često pokušavamo kompenzirati za nešto što nam fali. U ekstremima to mogu biti različite traume i grozna iskustva, zlostavljanje, zanemarivanje, depresija. A to su slučajevi gdje bi svakako trebali potražiti stručnu pomoć i podršku.

No hranom često nadomještamo brigu o sebi. Onih par minuta koje bi trebale pružiti same sebi. Napraviti nešto za sebe. Možda jedemo neku brigu, s posla ili ovako… sasvim nebitno.

Znaš ono “trebate se kloniti stresa” ? znam ja barem deset ljudi koji su se podsmjehnuli kad su čuli tu uputu od doktora. A tu bi stres bila sva ona neravnoteža u životu. Ona klackalica sa sto krakova.

Možda nismo onda zaljubljeni u hranu, možda smo zaljubljeni u osjećaj koji nam može nadomjestiti. U trunku bezbrižnosti, u dozu “priuštila sam si”.

Ali to je i dalje samo to što je…kompenzacija za nešto što nam fali. Ne bi htjela biti neugodna, ali znate ono kad frajer vozi neki ogromni auto pa kažu da kompenzira za nešto drugo…hm, jel?

E vidiš, auto je velik, ali ono za što kompenzira i dalje nije.

Tako da ne možemo hranom nadomještati za nešto što nam nedostaje u emocionalnom aspektu života. I opet, ne govorim sad ni o ekstremima niti o onim klišej scenama kad se žena prejeda sladoledom i kolačima i tuli na romantične filmove u krevetu jer je prekinula s dečkom. Ali shvatimo to kao karikaturu nečeg veoma svakodnevnog.

I tada nam ne preostaje drugo neko osvijesiti svaki obrok i zalogaj. Samo stati na trenutak i zapitati se od kuda i zašto dolazi instant želja za baš tom određenom hranom i je li gladan želudac ili srce?

Pusa,

Maja

ps. ako želiš čuti više o emocionalnoj povezanosti s hranom , prijavi se na predavanje “Emocije na tanjuru” na Danu u Raju https://angels.com.hr/prijavi-se-na-besplatne-radionice-u-angelsu/ . Dođi na druženje, radionicu, predavnje ili trening i provedi divnu nedjelju s nama <3