Vježbati nakon 30-e

Kako možemo vježbati nakon 30-e ? Možemo li uopće vježbati nakon 40-e?! Hoću li sada napisati neki mudri plan koji će se odnositi na svako novo desetljeće?

Neću.

Iako bi ljudsko tijelo do neke svoje tridesete trebalo biti u vrhuncu snage, mobilnosti i sposobnosti da izvrši bilo kakve fizičke napore (a vjerojatno i ne samo fizičke), to ipak nije tako. Realno, sjedimo od kad smo prohodali. Svakom godinom sve više. Škole, zadaće, učenje, faks, auto, posao.

Onoliko koliko se krećemo, svodimo na minimalno različite načine kretanja. Takav nam je jednostavno život. A opet, tijelo to ne zna i nije stvoreno da ga se tako ograničava. Nitko se ne mora baviti sportom. Sport nije rekreacija. Ali zaista vjerujem da se svatko od nas treba baviti sobom. Osjetiti to tijelo u kojem živimo. Netko će reći: “puno je to posla”. I je.

Zato što traži brigu i o vanjskoj ljusci, traži kvalitetno gorivo – prehranu, brigu iznutra, no traži i život u svemu onome što se nalazi između. Poveznicu između tijela i glave, onu propriocepciju, svjesnost pokreta u prostoru.

Često čujem i vidim kako žene 40+ sa strahom dolaze prvi put vježbati u grupu gdje ima i cura u dvadesetima. Kažu da nisu sigurne hoće li moći pratiti. A onda i same shvate da to nema veze s godinama.

Uvijek je važno pokret prilagoditi pojedincu. I uvijek je važno da taj pojedinac OSJETI zašto određeni pokret i određena vježba DA, a zašto neki drugi pokret i neka druga vježba NE.

Kako vježbati nakon 30-e ? Jednako kao i što bi svatko bez obzira na godine trebao vježbati – prisutno. Ne postoje dva jednaka tijela, ni dva jednaka zgloba. Čak i na nama samima. Lijevo koljeno ovako, desno onako. Ramena su ok, ali kukovi nešto zezaju. A tko misli da ove “mladce” prije tridesete ništa ne boli, krcka i zateže… bojim se da je u krivu.

No bez obzira krckali zglobovi ili ne, važno je da svaku vježbu i svaki pokret osjetimo. Zvuči kao klišej, ali na taj način zaista možemo iskoristiti svaku sekundu treninga, a naučeno prakticirati i kad izađemo iz dvorane.

Trener/instruktor će uvijek ispraviti poziciju tijela ili pokret kad smo na treningu, no što kad trening završi? Nije forma važna tako da trener/ica bude zadovoljan/a, forma je važna da mi budemo zadovoljne. Malo nam znači ako nas trener/ica postavi u odličnu poziciju za čučanj na treningu, no kad doma premještamo neki omanji ormar, opet dižemo samo leđima. Dvadeset ili pedeset godina, godine nemaju ništa s tim. Ali ima apsolutno sve nama samima. Možda smo krenuli vježbati s 35, no 10 godina staža u dvorani kasnije, osjećamo se bolje nego s tih 35. Možda je u toj istoj dvorani jedna osoba od 22 godine koja se nikad nije bavila ni sportom ni kakvom redovitom fizičkom aktivnosti. A do nje odmah, osoba od 25 godina, dugogodišnji šetač i planinar, ali prvi put na grupnom treningu. Možemo li fizičku sposobnost tih ljudi kategorizirati po godinama? Hoće li neki test snage i mobilnosti u par minuta pokazati njihovo trenutno stanje u potpunosti? Kako funkcioniraju, kako percipiraju sami sebe u pokretu?

Ono što je sigurno, kako brojkice godina idu gore, tako nam organizam sve sporije reagira. Na promjenu prehrane, na tjelovježbu, na nove navike. Zato se i preporuča krenuti vježbati, obratiti pažnju na prehranu što ranije, kako bi kasnije, kad se godine nakupe, bilo lakše. S druge strane, za početi vježbati nikada nije kasno. Žene koje su krenule vježbati tek sa 70+, u devet tjedana poduplale su svoju početnu snagu. Što govori samo da treba malo više upornosti, a nikako ne odustati.

Godine nisu ništa više nego broj. Važno je fitness (i prehranu i vježbanje i oporavak) prilagoditi trenutnom stanju, jer od generaliziranja nemamo ništa. Biti uporna, naučiti slušati svoje tijelo i uživati u njemu.

Pusa :*

Maja

Leave your thought