Jučerašnji privatni pretvorio se iz sat vremena čučnjeva i iskoraka svako po svom dnevnom boravku u sat vremena razgovora. Ipak uz čučnjeve i iskorake. Volim i takve treninge.Jedino mi je žao što tako često započinju sa “oprosti ako sam ti dosadna” i “sorry, baš se bezveze žalim”.

Koliko smo zabrinuti da li dosađujemo drugim ljudima? Evo ja sam upravo zabrinuta dosađujem li vam ovim tekstom pa sam odlučila pisati ga za sebe i objaviti svejedno.
Zašto bi bilo tako grozno ispričati svoju priču, pa i požaliti se? 

Znaš za onu “first world problems” ?

Ono kad imaš problem tako objektivno beznačajan da ga teško uopće uobličiš u riječi, a tebe opet onako zaista …muči?
Objektivno, znaš da je nebitno. Ima ljudi koji su bez krova nad glavom, ima ljudi koji nemaju za jesti, koji se bore za život. Objektivno, svi tvoji problemi su nebitni. 
Osim što, subjektivno…nisu. I dalje ih osjećaš i dalje ih želiš podijeliti s nekim. Možda ih samo trebaš izreći? Požaliti se nekome i to je to.

Pa onda reci!

Izreci ono dobro, ono malo manje dobro, ono što te muči, koliko god ne spada u kategoriju egzistencijalnih problema.

Možda nećeš dobiti neki pametni savjet, ali vjerojatno ga niti ne tražiš. Isto tako i poslušaj, možda nećeš dati nikakav pametni savjet, a možda to ni ne trebaš.

Ma što se žališ, ima ljudi koji ….

….bi sve dali da žive tvoj život. Ima ljudi koji zaista nemaju krov nad glavom. Ima ljudi koji preživljavaju i to jedva. Ima ljudi koji ne prežive.

Uz sve to, svaki naš problem je nebitan. I zaista mislim da je dobro “spustiti” se tako i osvjestiti ono što se događa oko nas. Isto tako vjerujem da to ne smije biti korak iza kojeg nema dalje.

Ono što je meni problem, tebi je ništa

I obrnuto. Možda noćima neću spavati zbog nečega što će tebi biti eto potpuno nebitno. Možda ćeš ti gristi metaforičke nokte zbog problema koji je meni potpuno bezveze. Emocije koje smo privezale uz određeni događaj možda nećemo moći prenijeti verbalno. Pa će eto taj događaj ispričan, nekome zvučati “premalo” i naše reakcije pretjerane.

Realno, ako nije krov nad glavom, život i zdravlje u pitanju, sve je manje važno.

No to ne znači da ne postoji. Dapače, muči li nas nešto tako nebitno možda je bolje zapitati se zašto nas to muči i kako nam to utječe na život nego praviti se da nije ništa i da ima ljudi kojima je gore (jer to je uvijek tako).

Slušaj, pričaj

Možemo li saslušati osobu s druge strane bez da ispričano slažemo u ljestvice i uspoređujemo s našim iskustvima? Vjerojatno ne. U svakom slučaju će priča izazvati neku našu reakciju, pokazali je ili ne.

S druge strane kad pričamo, vjerojatno je najgluplji osjećaj koji možemo imati – da nekom dosađujemo. Da trošimo nečije vrijeme, dosadni smo i sebi i drugima.

A sada, kad se družimo manje nego ikad i teme za razgovor su uglavnom iste, svaka žalopojka koja se da naslutiti je nepoželjna.

Možda bi svi radje čitali i slušali o nekim vedrijim temama, o sretnim vjestima.

E ali negdje ta žalopojka mora otići. Ili će u riječi, ili će u pojedene nokte ili će u živciranje, koju cigaretu više, vreću napolitanki i pola Milke ili ako baš imaš sreće….u ples.

Poslušaj, ispričaj. A ako baš imaš sreće… ispleši.

Pusa,

Maja