Sindrom čekanja

Čekam nešto. Vikend. Sunčani dan. Da prođe prehlada. Da krenu jagode i sve one fine friške stvari za papati pa da mogu napokon “srediti” prehranu. Čekam ljeto da malo prilegnem (a već znam da neću). Čekam dostojnu priliku da na sebe nabacim novu BB kremu koju sam kupila još prije Božića, ali ju ne prakticiram jer mi je bilo kakvo šminkanje tlaka. Puno toga čekam. Očito imam sindrom čekanja .

Prije nešto godina jedna predivna osoba u mom životu pitala me upravo to: “Što čekaš?” Odgovorila sam na to pitanje kako se obično na njega i odgovara: “ma evo iduće godine u ovo vrijeme, samo da vidim kakva će biti situacija…”

Tada sam shvatila da moja čekanja nemaju smisla.

Vezano uz sindrom čekanja, kad razmišljam o budućnosti, čak i ne tako dalekoj, imam neku viziju sebe kao neke odrasle i odlučne osobe. Po godinama bi definitivno trebala i biti odrasla, no često se tako ne osjećam i čekam (!) da još malo odrastem. Idem kroz život, vjerujem kao i neki drugi, propitkujući većinu odluka, zabrinuta oko velikog broja situacija na koje često uopće ne mogu utjecati. No glavno da ja sebe u vrlo bliskoj budućnosti vidim kao odraslu i odlučnu.

Iduće godine u ovo vrijeme neće biti ništa drugačije. Neće se ništa samo od sebe puno promijeniti. Na koncu konca, situacija će biti onakva kakvom si ju napravim. Čekajući neku ekstra priliku, bila ona poslovna, fitness, ljubavna ili kakva druga, vrijeme će proći. Mogu očekivati da ću u tih godinu dana postati ekstra mudra i odlučna, no samo čekajući, vjerojatnost da se to desi je baš ono niska.

Sreća moja što se zaista trudim pisati/pričati o onome što prakticiram, a ne da pokušavam prakticirati ono o čemu pričam. Samo ta sitna razlika u mom životu radi jednu ogromnu promjenu.

Ta mala razlika otvara mi bezbroj prilika i promijenila mi je način na koji gledam na to čekanje. Da ok, vjerojatno ću cijeli život svake godine jedna čekati ljeto, neću biti oduševljena šminkanjem i slaganjem frizura, ali neću ni dopustiti da mi u očekivanju vikenda prođe tjedan, niti u očekivanju ljeta da prođe godina.

Eh koji klišej – iskoristi trenutak, budi prisutna

Ne-čekanje za mene ne znači ići glavom kroz zid. Vjerujem da na neki način živim fitness, ali fitness nije samo vježbanje, a definitivno nije vježbanje glavom-kroz-zid, dok ti ne pozli i dok se ne srušiš na pod. Fitness je i ono što hrani naše tijelo. Fitness je meditacija, dobra knjiga i razgovor, fitness je i odmor i oporavak, šetnja i protezanje. Zato on nije nešto što eto tako radimo 2-3 puta tjedno par mjeseci prije ljeta. Trening 2-3 puta tjedno je dovoljno vježbanja u tom našem fitnessu, meditacija, razgovor i dobra knjiga isto toliko, možda kakva masaža, šetnja u miru ili u dobrom društvu. Protezanje, neka fina kupka s mjehurićima.

Fitness je vrijeme za tebe, sebično i potpuno zasluženo i neophodno.

I zato vjerujem da ne postoji situacija kada možemo sebe potpuno zanemariti i staviti na čekanje. Čak i ako trenutno baš nikako nemaš vremena za odlazak na trening, nađi vremena za sebe i odmor, inače će tijelo to napraviti umjesto tebe.

Leave your thought