Ono što nitko ne želi čuti

Nitko ne želi čuti loše vijesti. Ali nemam loše vijesti. Dobre su, samo su ipak malo oštre za čuti.

1. Kad tek počneš vježbati, budeš uporna i redovita, prve rezultate vidjet ćeš vrlo brzo. Bolja forma, stabilniji i sigurniji pokret. Za one DRUGE rezultate, treba jako jako puno strpljenja.

2. Nitko nema vremena za vježbanje. Ok, recimo 98% ljudi nema vremena za vježbanje. Apsolutno sve curke koje sam imala čast upoznati u dvoranici, bilo na privatnom ili na grupnom treningu, imaju svoje familije, poslove, faxove i edukacije, jure okolo, obavljaju što treba, snalaze se i negdje u svom tom kaosu, stvaraju vrijeme za trening. Da li je sad netko tko ne stvara vrijeme za trening zato loša osoba? Naravno da nije. Ali govoreći sama sebi da nemaš vremena za nešto, znači da svi ostali koji nalaze vrijeme za to nešto, da imaju manje prenatrpane živote od tebe?

Prva sam kriva za to. Nemam vremena za ništa. JA nemam vremena za vježbanje. Ponekad prođe i po tjedan dana da nisam odradila ni jedan trening za sebe. Vjerovale ili ne, nije to u periodu kad mi se raspored stravično promijenio. To je u periodu kad sam zaokupljena nečim drugim i vježbanje (sebe) mi nije na listi prioriteta. Ni ja ne volim to čuti.

3. Vezano na broj jedan, ali opet zasebno. Još jednom. Napredak nije pravocrtan. Djelomično zbog povremenog broja dva pa i jednostavno zato jer smo ljudi, dva koraka naprijed, jedan nazad je način na koji funkcioniramo. I to uopće nije loše. Istina, znači da ćemo se za bilo kakvu fit formu pošteno namučiti, onda se namučiti i to održavati, još malo više da probijemo svaki zid i zakoračimo stepenicu više. Uz to, ne možemo očekivati vječnu non-stop motivaciju i čarobni štapić.

4. Kako nema čarobnog štapića, ne postoji ni čarobna vježbica koja bi nekako jedina bila dovoljna da transformira tijelo. Zbog smanjenog opsega pokreta, općeg ne kretanja i jesmo u lošoj formi. Fit tijelo je ono koje ima velik opseg pokreta, funkcionalno tijelo. Ako tražimo neki “hack” u jednoj čudotvornoj vježbici, koja opet nudi samo određeni pokret, nismo ništa napravili. Ipak, da moram navesti jednu jedinu čudotvornu vježbicu, bilo bi to – hodanje.

5. Ne smatram hodanje nekim “hack-om” jer nam je svima veoma veoma dostupno, a opet često biramo sve drugo osim hodanja, smatrajući šetnju nekako prejednostavnom da bi funkcionirala. Ne postoji “hack”, ne postoje trikovi. I što prije prestanemo tražiti trikove i počnemo umjesto toga ulagati trud i vrijeme u kretanje, vježbanje…to ćemo prije osjetiti rezultate.

6. ….i vezano na osjetiti rezultate. Nisu svi rezultati vidljivi. Neće se svaki rezultat pokazati na vagi i vidjeti na metru. Puno je veći rezultat osjetiti jako tijelo u vježbici koja ti je do prije koji tjedan bila noćna mora. Osjetiti stabilnost u pokretu gdje si do jučer gubila ravnotežu. Osjetiti kontrolu mišića, osjetiti onu mrvicu pokreta više, dalje, jače. To samo naša vaga zna <3

Da li je bilo strašno? Sigurno nije.

Koliko god ponekad neke informacije budu “bljakaste” za čuti, vidjeti…. vjerujem da je uvijek bolje znati. Puno je sitnica koje si prešutimo kroz dan. Od klišejastih “ma bolje da ne znam koliko sam potrošila na kartici…” nakon žešćeg shoppinga i “bolje da ne čitam koliko ovo ima šećera” na gricki koju upravo tamaniš, do “ma sigurno je nečiji” kada na ulici vidiš napuštenog peseka.

Kaže se da je bolje živjeti u neznanju. Ali ja se ne slažem.

Pusa :*

Maja