Ne da mi se i nemam vremena

Ne da mi se i nemam vremena. Dva kompanjona koji često ruku pod ruku zeznu planove.

Znaš ono kad se probudiš ujutro lijepo naspavana, još prije budilice. U miru popiješ kavu, smučkaš neki lagani smoothie, spremiš se za posao i usput iz frižidera ugrabiš onaj zdravi gablec koji si sinoć pripremila? Imaš puno zadataka taj dan, ali taman se sve posloži pa do podneva riješiš većinu i u 16:00 gotova si sa svime…lagano prošetaš do dvorane jer je lijepi dan, odradiš divan trening, ali srećom oznojiš se tek toliko i ne pokvariš ni frizuru ni šminku, ipak nakon treninga ideš u shopping i na kavu s frendicom. Imate vremena, nikud vam se ne žuri.

Zvuči poznato?

Možda iz neke serije.

Nije problem slijediti plan treninga i prehrane kad su ti dani ovakvi. Samo, ima li takvih dana za nas koji ne živimo u izmišljenom svijetu?

Ne da mi se i nemam vremena

Planovi se mijenjaju. Često se promijene šest puta do gableca. Dani su u svom šarmantnom moru kaosa, a mi se nekako snalazimo plivajući kroz valove.

Nitko ne želi da mu se život sastoji od zadataka koje mora ispunjavati. Radi najmanje 10 sati dnevno, fino kuhaj, jedi zdravo, vježbaj 2-3 puta tjedno, puno šetaj, budi vedra i vesela. Ne previše. Pij vode. Isto ne previše.

Uvijek će biti zadataka. Većini nas nije baš proizvoljno hoćemo li doći na posao ili platiti račune.

No počne li se dan sastojati samo od zadataka, sasvim je logično da ćemo se protiv tih zadataka početi buniti. Jer ništa ne radimo za sebe, obavljamo samo da bi zadovoljili formu.

Ipak, dosta tih zadataka i formi biramo same. Jer možemo ne vježbati. Teoretski možemo živjeti i samo od krafni. Nije poželjno, ali tijelo trpi svašta… do neke granice. Možemo i cijele večeri provoditi na kauču pred telkom dok ne zaspimo, pa se probudimo pokočeni jer smo zaspali u nekoj čudnoj poziciji, i to tek toliko da se odgegamo do kreveta, noga još malo utrnuta.

Ne da mi se i nemam vremena

Živimo li dane od zadatka do zadatka, reći ćemo si i ne-da-mi-se na zadatak vježbanja i nemam-vremena na zadatak jedi zdravo.

No što ako uspijemo naći puteljak do treće opcije pa niti ne živimo od zadatka do zadatka, a niti ne provodimo svo svoje slobodno vrijeme pred ekranom.

Sasvim luda ideja, ali što kad taj zdravi gablec ne bi bio prisila? Što kad bi odlazak na trening bio nešto što radimo za sebe?

Nikad ne bi propustila nešto što radim za sebe. Sigurno ne zbog ne da mi se i nemam vremena.

Da svakako da će i trening i ta salata za ručak ponekad biti zadatak. Ponekad. Jer svaki dan nosi svoje i ne možemo očekivati da ćemo uvijek biti nabrijane na vježbanje. Ponekad se moramo prisjetiti zašto to radimo. A kako je teško raditi i voljeti svoj posao ako ga radiš samo i isključivo zbog plaće, tako je i teško imati elana za svakodnevno donošenje zdravih odluka ako ih donosiš zbog zadatka i jer je red. Ponekad je nužno, ali neće te uvijek usrećiti.

S druge strane, voljeti sebe dovoljno da se brineš o svom fizičkom, ali i mentalnom zdravlju tijekom cijelog života, nagrada je sama po sebi i nešto je čemu bi svi trebali težiti.

Pusa,

Maja

jedan Komentar

Leave your thought