Kako s vježbanjem u PMS-u … i nakon njega

Kad vidim po internetima one vježbalice koje kažu da u PMS-u vježbaju jednako kao i inače, da jedu jednako kao i inače i osjećaju se jednako kao i inače, udari me neka doza nevjerice i zavisti. Pa ili “blago njima!!” ili možda….ipak nije baš tako. Ne znam. Ima nas različitih, pa u toj različitosti, vjerujem da ima i poneka takva sretnica. Nisam ja!

Sigurno se ne osjećam kao i inače, jer se inače ne osjećam kao spužva koja je upila tekućine do maksimuma. Dobro je rekla jedna moja draga vježbalica sinoć na treningu da se osjeća kao da su joj svi živci natečeni. Tako i ja, a vjerujem da nas ima još. I definitivno nije svaki put jednako. Ponekad, iako vrlo rijetko, prođe donekle nezamijećeno.

No kako mi je posao osjetiti i vidjeti te sitne razlike u tijelu, svaku promjenu, onda sam blagoslovljena to dramatično proživjeti i u ovom periodu. Nemam namjeru nabrajati simptome jer ih svi znamo, a ona jedna sretnica neka si slobodno googla. Bolje da spomenem samo osjećaj: da je svaki pokret koji napravim neki oblik nezgrapnog geganja i da bi najbolje bilo da se gegam što manje, a što više vremena ležim i jedem nešto fino. A klasika.

I kako onda s vježbanjem?

Najdraži mi je pilates. I tisuće različitih vježbi za trbuh. Što više to bolje. Nekom drugom, trening u PMS-u može značiti nešto potpuno drugačije. Ili ništa. Jer zato što bi ja sad radila trbušnjake i beskrajne roll-upove, ne znači da bi svi tako. Možda bi ti baš rado trčala, možda bi odradila neki intenzivni trening snage, možda bi malo prošetala, a možda eto, ne bi ništa od toga.

Stručnjaci kažu dobro je vježbati kroz cijelo to razdoblje, treba se kretati pa simptomi, glavobolje, natečeni živci, gegavost i ostalo… polako nestanu i zapravo se osjećaš odlično. Endorfini i tako to.

Nisam baš posve uvjerena u to, ali opet, osjećam se toliko bolje da vrijeme koje provedem vježbajući ne trpam neke besmislene kekse u sebe. Da će to biti najbolji trening na svijetu – neće. Ali u tom trenutku mi niti ne treba najbolji trening na svijetu, treba mi nešto zaokupiti misli i tijelo (a da nije čoksa), tako da ipak budem sposobna funkcionirati dalje.

Recimo samo kao da prekinem vježbanjem prekinem začarani krug PMS-a.

Ako upadneš u ne-da-mi-se fazu, onda pročitaj ovaj tekstić na tu temu.

Vježbati i jesti zdravo nije novost kao savjet.

Ipak, činjenica je da hrana za kojom najviše žudimo u PMS-u, još više pogoršava situaciju.

Nemam pojma koliko puta sam se požalila da se osjećam kao balon, a koji sat ranije sam pojela ili popriličnu količinu šećera ili nešto kruhasto, a najčešće zapravo oboje.

Još ako tijelo voli zadržavati vodu (a moje voli!), papanje slatkog, kruhastog, (pre)slanog i masnog samo tome doprinosi.

Razni čajevi tipa kopriva, maslačak, hibiskus i peršin mogu pomoći toj suvišnoj vodi da izađe van, ali neće magično riješiti ono što je tu vodu i startu navuklo u tijelo.

Na koncu konca, nešto sto mijenja naše tijelo i kako se osjećamo periodički svaki mjesec ne možemo smatrati trenutnim stanjem. Da ok, sad je tako, ali biti će opet jednako i za koji tjedan, a nemam baš velike želje biti onesposobljena za funkcioniranje svakih par tjedana.

Podsjetilo me to na veliki broj mojih vježbalica što su mi rekle kad su došle na trening prvi put:

“Ja ću odraditi koliko mogu”

Možemo li uopće drugačije nego onoliko koliko možemo?

U PMS-u ili ne, imamo svoje granice koje treba znati prepoznati i točno to… odraditi koliko možemo. I prehranom i vježbanjem.

Pusa,

Maja