Kada zaboli rame, ali i ponos

Kada zaboli rame, ali i ponos?

Bez obzira bavile se nekim sportom, rekreacijom, tu i tamo planinarile i vozile bicikl ili nam je bilo kakva fizička aktivnost tlaka, tu i tamo nešto krcne, ušteka i zaboli. Može biti da smo taj dan samo malo više pokočene, a već iduće jutro kao nove.

Nije uvijek dramatično, nije uvijek neki pad i lom u pitanju, ali ozljede su česte. Možda bi nam na prvu palo na pamet da što više vježbaš i treniraš, planinariš, trčiš i hodaš, da bi ozljede bile češće. Pa ok, možda u neku ruku. Ali nije loše zapitati se koliko puta nas nešto “štekne” samo dok se nekako čudno okrenemo za stolom da bi posegnule za olovkom ili u autu da bi dohvatile pojas… ili se jednostavno probudiš pokočenog vrata.

Ali ako je ovo Fitness Srijeda, ajmo onda o fitnessu. Odnosno, “auč” i “joj” koji se događaju za vrijeme treninga, vježbali doma, u teretani ili negdje vani.

Prvo, kako spriječiti?

Dobrim zagrijavanjem, pravilnim izvođenjem svake pojedine vježbe i ponavljanja – pravilnim opterećenjem i prijenosa tereta, bez obzira radilo se o treningu s utezima ili samo vlastitim tijelom. Ako se i gledamo u ogledalo kad izvodimo vježbu i pratimo svaki pokret, naizgled se pokret može činiti besprijekornim, no “samo” nepravilnim prijenosom težine, odnosno tereta, opet se lako zeznemo i dođe do ozljede.

Zato nije bitno samo da odraz u ogledalu izgleda lijepo, već da zaista osjećamo pokret. Tu dolazimo do onog što toliko često spominjem da već mojim vježbalicama ide na uši van…poznavati svoje tijelo. A to ne ide preko noći, već mogu proći i godine vježbanja da nam je naše tijelo još uvijek nepoznanica. Pogotovo ako glava i misli nisu prisutne kad vježbamo.

Evo jedne sitnice koja je veoma česta: veliki napor za zapešća u vježbama koje se izvode u uporu.

Pogotovo ako je riječ o uporu klečećem odnosno oslonu na dlanove i potkoljenice. To su često sve one vježbice za guzu koje toliko volimo <3 ali kako guza postaje umorna, tako sve više naše težine prelazi na dlanove – zapešća. Pa na kraju zapešća osjetim više nego što osjetim guzu. A ne bi tako trebalo biti. Pravilnim rasporedom opteretila bi podjednako i svoje ruke i potkoljenicu noge koja miruje…no tako sav posao vježbice ostavljam guzi pa će njoj biti teže.

Baš je naše tijelo pametno pa se pokušava snaći kako god zna da si olakša. Pa i kad misli odlutaju tijekom treninga i sve prepustimo slučaju, slučajno baš zna doći do ozljede. Svakako ćemo pažnjom, zagrijavanjem na početku i istezanjem na kraju treninga dovesti mogućnost ozljede na minimum, no ponekad ni to nije dovoljno i neki “auč” se ipak desi.

Kako liječiti?

U slučaju da nešto malo istegnemo ili se malo pokočimo, možemo si sami pomoći da to što prije i bezbolnije prođe. Općenito, preporuka je odmoriti, hladiti pa eventulano stegnuti i ako se radi o oteklini, podignuti. Za sve što ne možemo time riješiti, trebalo bi otići doktoru. Eto. Rekla sam. Znam da sam u manjini kad kažem da nisam ljubitelj masaža, barem ne u smislu rješavanja nekih tegoba za koje bi definitivno trebao liječnik.

Ali ok, osobno nikad nisam bila na nikakvoj masaži pa mogu razumjeti da ako vjeruješ osobi kojoj odlaziš na masažu, a ta osoba je odgovorna, profesionalna i sposobna, da ćeš joj se obratiti ako te nešto ušteka. Razumijem, ali ajmo se složiti da se ne slažemo.

S obzirom da nisam liječnik, moj dio preporuke završava sa hladiti i odmarati. A taj dio s odmorom mi je posebno zanimljiv.

Odmor? Što je to?

Da ne lažemo, sve moje vježbalice su jako vrijedne curke, a među njima ima i pravih fitness freakova. Rado se uvijek pohvalim da je navikavanje na trening moja specijalnost i volim misliti da zaista svaku osobu mogu preobratiti u redovitog vježbača. I tad propušteni trening jako teško pada. Ali dogodi se, dogodi se da zašteka rame ili vrat. Kada zaboli rame, često je potrebno odmoriti, a to znači i preskočiti trening. Najgore što se vježbaču može dogoditi je ozbiljna, trajna ozljeda koja će se “vući” mjesecima, ograničavati pokrete, dnevne aktivnosti i sve što nas veseli.

U tom slučaju, realno gledajući, bolje je preskočiti jedan trening nego 101 trening. Uz jedan uvjet. Iako takve bolje najčešće ipak prođu same od sebe, zaista ne možemo čekati da se to zbilja i dogodi. Za svaku ozljedu se moramo pobrinuti.

Možda ne uvijek odlaskom liječniku, ali pažnjom.

Inače se dogodi da se na tu novonastalu situaciju naviknemo, navikneš se da više ne možeš glavom napraviti cijeli krug nego samo nešto grbavo na-pola, pokretljivost ramena oskudna, ali ok… jer na to smo navikli.

Nije ok! Čovjek se zaista može na sve naviknuti, ali na neke stvari ne bi smjeli nikad. Primjećivanjem svake promjene u kretanju i općenito na tijelu, predivnim poznavanjem samih sebe, možda ćemo čak ponekad ostati malo tužni ili razočarani kad primjetimo da tijelo više ne može neke stvari što je prije moglo. Ali te informacije su nam zaista važne! Možda sa 60 godina više nećemo moći nešto što smo mogle sa 20, ali i dalje bi naše tijelo moralo moći mnogo toga. No to neće biti tako ako uvijek samo budemo prihvaćale novonastalu situaciju kao “a, ok, sad više ne mogu ni ovo…”.

Kada zaboli rame (vrat, leđa, koljeno…) najprije moramo saznati ZAŠTO. Ukoliko se to dogodilo tijekom vježbanja ili nekog fizičkog rada, moramo znati što smo možda krivo tijelu napravile kako bi to mogle ispraviti.

A onda se posvetiti oporavku. Što prije, što učinkovitije. Pobrinuti se za svoje tijelo. Ne ignorirati ni jednu ozljedu, bez obzira koliko se mala učinila. Ne kažem da za malo preoprerećenje zapešća moramo tjednima ležati u krevetu, ali apsolutno ne smijemo ignorirati. Ponavljanjem istih pokreta koji su u početku doveli do osjećaja boli ne možemo očekivati ništa drugo nego još – boli. Nitko od nas ne želi završiti u začaranom krugu bolnih zglobova i ograničenih pokreta.

Nježno prema sebi. S razumijevanjem svakog pokreta, nikako drugačije. Pa polako, koliko god je to potrebno.

Pusa,

Maja

jedan Komentar

Leave your thought