Emocije od jedan do deset

Dobre, loše. Pozitivne, negativne. Neželjene, neprimjerene. Burne, one koje te obuzmu. I one…meh…Što imamo od njih? Želimo li cijeli spektar u svom životu ili samo zlatnu sredinu.

Kakve to uopće ima veze s fitnessom? Pa ima sve veze. Jer ako si živuća osoba, pretpostavljam da imaš i ponešto osjećaja. A ti osjećaji utječu na sve ono što radiš, kako se hraniš, kako se trošiš (da se tako izrazim), na tvoju motivaciju (potrebnu ili ne).

Pa u želji da nađem ravnotežu u životu. Kao što to i treba, u prehrani, u vježbanju, u radu, u odmoru… pronašla sam ravnotežu u osjećajima. Ako su emocije od jedan do deset, ja sam negdje od tri do sedam. Ako me razumijete. Govorim samo o intenzitetu. Kao mlaka juha ili nešto takvo.

Znam da nisam jedina u tome, jer kad uđem u Angels dvoranicu, ima nas takvih….. uljušturenih i sakrivenih.

Razumijem zašto smo se pozatvarale u ljušture kad neke situacije i stvari u životu ne možeš kontrolirati, ali možeš kontrolirati kako ćeš se prema njima postaviti. Pa tražimo ispušni ventil, za sve neprimjerene emocije i reakcije.

A to nije ništa neobično. To je obrambeni mehanizam.

Nedavno mi je draga prijateljica priznala da nikad nije plakala od sreće i da ne razumije tko to uopće može i kako. Rekla je da i već i od tuge nije plakala cijelu vječnost, pa da mi je to rekla prije 10-ak godina, pomislila bi – ok, imaš super život, nemaš razloga za plakanje. Ovako sada, zapitala sam se – kako??

Jer sada sam već dovoljno dugo u mirišljavom mraku Angels dvoranice gdje suze nisu ništa neobično. Dobrodošle su. U plesu, u zagrljaju.

A mojih tri do sedam počelo je puno prije spomenute dvoranice. Počelo je kada sam primijetila da su moje migrene ipak češće i žešće nego što bi to bilo prihvatljivo, zbog hormona, ciklusa i drugih cirkusa. I da su gotovo uvijek vezane uz ono kako se osjećam. U kratko vrijeme došlo je do toga da je jedan iritantni telefonski razgovor u sekundi mogao isprovocirati PING u mojoj glavi. I točno bi osjetila trenutak kad me “prebacilo”. Malo bi mi se mutilo pred očima i teško bi slagala rečenice. I onda poriv na spavanje – sad i odmah. Da moram onako potpuno laički opisati, rekla bi : force shutdown.

Pa onda vjerujem da znate kako doktori kažu: izbjegavajte stres. Ok, super. Umjesto da sam se naučila nositi se s njim, izbjegavala sam ga. Koliko sam mogla. I mislila sam da sam našla način da budem zen i da me ništa ne dira.

Osim što me nije baš dirala ni sreća. Normalno da sam bila sretna, ali ono uzbuđenje, iskreno dječje veselje i suze radosnice…. jok. Od tri do sedam.

Kako sada? kako objasniti želju da osjećaš sve, kad uz iskreno dječje veselje i suze radosnice odmah potpisuješ i ranjivost, razočaranja, koju rupu u srcu i opet suze.

Ne biram živjeti prigušeni života i to je to. Ne moram vikati na sav glas (osim na treningu) i ne moram biti najglasnija u društvu. Ali mogu.

O tome bi puno više i bolje rekla Ivka , koja je i pojačala moj životni radio i hvala joj na tome.

I neki će možda ovdje znati točno o ćemu ovdje pišem, a neke sam možda izgubila na prvom ulomku. Ostalima je vjerojatno niz upitnika nad glavom.

Emocije od jedan do deset. Ma glupo ih je mjeriti brojevima. Možda je bolje zapitati se da li nam uopće nedostaje vrištanje od uzbuđenja u životu? Veselje i suze radosnice?

Bi li odškrinuli prozor malo jače za sreću, ako to znači da ćemo ga držati otvorenim i za sve ostalo? Ono što zovemo negativnim i lošim, a zapravo je možda samo – neželjeno.

Puse,

Maja

Leave your thought