Volim se kretati, volim vježbati. Volim to već toliko dugo da vježbam i kad nisam raspoložena, kad je vani kiša kao sada i kad bi se najradje zavukla pod dekicu. Ipak vježbam, jer znam da ću nakon treninga biti kao nova. Volim čak i tu varku, osjećaj koji mi govori “ma ništa se neće dogoditi ako preskočiš jedan”. I neće.
Najteže je kad…. što? Mislim općenito da je zdravlje najbitnije u životu i da bi nam zdravlje trebalo biti prioritet. Naše, a time i zdravlje naše obitelji. Često kažem i napišem tako nešto dosadno, pa sam dosadna i sama sebi dok to čitam. Ali zdravlje je na prvom mjestu. Tako bi rekla onda da je najteže kad zdravlja nema. No
Mi žene ne možemo vježbati kao muškarci jer nismo muškarci. Ne možemo iste principe, rasporede i metode samo skalirati na manje gabarite, jer nismo mali muškarci. Znači li to da ne možemo dizati utege, zidati tijelo kako i koliko poželimo i raditi sve one “muške” treninge? Hej, naravno da možemo sve to, ali pravo ženski. Jedna od “nuspojava” upoznavanja sebe
Jesmo li zaljubljeni u hranu ? A ako nismo, što smo onda točno? Imamo li kakvu emotivnu poveznicu s našim jelovnikom ili hranu smatramo samo gorivom? Evo testa… Ako ti se ikad dogodilo da poželiš baš određenu hranu, bam, to nije bio želudac. To je bila tvoja glava…ili srce ako želiš. Naš trbuh, ako smo gladni, otvoren je za opcije.
3 fitness zablude oliti… ne, nije tako. Rastužim se nekako svaki put kad iznova shvatim još uvijek u Hrvatskoj vježbanje većini nije navika. Kao i neke zdravije opcije prehrane. Nismo tako naučili. Nisam ni ja. Zato sam pola života provela malo po malo mijenjajući svoje navike iz sve-ili-ništa principa u onaj na duge staze. Tako se i razveselim svaki put
